Ljubav je dosta zgodna stvar i može proći kao dobra inspiracija za umjetnička djela, s tim se mogu složiti, ali kladim se da nema te ljubavi koja bi me više nadahnula da napišem sonet od bureka u 3 ujutro na povratku kući (naravno, kad sam par dana kasnije došla po isti takav, ali u 3 popodne, nije bio ni upola toliko fantastičan… no, to se valjda podrazumijeva).

I, koliko god voljeli klasične izlaske s ekipom koji završavaju na gore opisani način, i koliko god smo ih jedva dočekali ponovno, vjerojatno bi nam dosad, da je semestar bio uobičajen, došli preko glave. Ništa protiv dobrih starih navika, ali koliko puta zaredom čovjek može odraditi zagrijavanje, jedan te isti redoslijed pjesama, eventualne grozne ulete i predugačak put kući (jer svaki je predugačak nakon ponoći)? Pitanje je, naravno, retoričko, ali natjeralo me da se sjetim najboljih provoda koje sam imala i koji su bili najzaslužniji za zbližavanje s ljudima u čijem društvu danas najviše uživam. Ispostavilo se da većina od njih nije baš imala veze s tim klasičnim razvojem događaja.

Pa, ako biste nekamo, a ne znate kamo jer u najbližem klubu ne voliš konobara, u onom drugom je frendova bivša, u trećem je grozna muzika, a četvrti je predaleko; ako vam se danas malo odmara, ali sutra morate rano početi s učenjem ili ako za promjenu želiš čuti ljude s kojima izađeš bez da ti tri puta moraju ponoviti rečenicu pa na kraju odustanete: evo par mojih umotvorina za vas.

Ručkodoručak – ili doručkoručak, ali ovo prvo mi zvuči bolje (svjesna sam da moj prijevod bruncha izaziva susramlje, ali ajmo biti pravi akademski građani koji se znaju izražavati na svom materinjem jeziku): vrijeme je itekako relativna stvar, to smo nedavno ponovno shvatili, i mislim da je šampanjac (ubaci studentsku verziju ovoga) sasvim opravdan i u 10 ujutro. Ubacite se osobi koja živi u stanu, skuhajte zajedno nešto zgodno (ali nedovoljno kompleksno da se u međuvremenu posvađate ili ostanete gladni!) i započnite dan u dobrom raspoloženju – ipak se po jutru dan poznaje. Idealno za osobe koje cijeli dan ništa ne naprave ako već imaju planove za navečer jer im dan ode na planiranje odjevne kombinacije, malo manje idealno za one koji još ne znaju da imaju frenda/frendicu koje su svi mrzili kad su se radili grupni radovi.

Šoping! Zapravo, možda bi bolje bilo nazvati to izletom u dućan jer je dvostruko zabavnije kad isprobavaš stvari koje nikad u životu ne bi kupio/la (i humanije prema vlastitom bankovnom računu), ali i odlazak po namirnice može biti puno luđi nego što bi se moglo očekivati. Ako ti osoba učini kupovanje jogurta i odabir majoneze urnebesnim, možeš biti siguran da ju treba zadržati u životu.

Društvene igre – ne, zapravo nisam prvenstveno ciljala na klasične igre na ploči koje zovu na svađu, nego na osmišljavanje nekih novih. A mogućnosti je beskonačno – samo odlučite što (ne) želite saznati jedni o drugima i osmislite novu verziju nikad nisam (jer ne znaš je li gore ako sve jesi ili ništa nisi). Savršeno za one s kojima ti se više ne da sto puta prolaziti kroz iste tračeve o ljudima iz srednje ili pak nanovo raspredati o nadolazećem kolokviju. Mi smo otišli toliko daleko da smo ih smislili dovoljno da ih stavimo na ”kolo sreće” (lijepi naziv za krug nacrtan pomoću zdjele na papiru istrgnutom iz bilježnice za fiziologiju) koje je postalo vječni saveznik u druženjima.

Filmski maraton – najjednostavniji recept na svijetu, ali uvijek dobar. Osim ako u društvu postoji osoba koja zaspi u prvih dvadeset minuta (ovo se, dakako, nipošto ne odnosi na mene…). Ima potencijal da se pretvori u vrlo ludu noć ako se radi o romantičnoj komediji iz tamo neke 2002. god. pa pijete svaki put kad netko obuče nešto grozno, a s druge strane može biti itekako dobrodošao odmor kad ti se ne da ni pričati nego bi samo malo postojao s nekim.

Karaoke – najbolji najgori prijedlog ikad. Bubnut ću statistiku koja vjerojatno nije daleko od istine, a to je da svaka peta osoba zna pjevati, što znači da će se ostali uspješno osramotiti – ali hej, trebaju nam urnebesne priče koje ćemo prepričavati kasnije. Uostalom, kako se kaže: pleši kao da te nitko ne gleda, pjevaj kao da te nitko ne čuje.

Brzinski izlazak – ako vam se ipak ide van, ne mora biti do fajrunta da bi bilo dobro. Moj najbolji izlazak na prvoj godini trajao je dva sata, uključujući put do tamo i natrag. Meni se išlo na svirku, cimerica je imala ispit dan poslije, postignut je kompromis: spremimo se u 20 minuta, odemo, otplešemo, popijemo jednu cugu i vratimo se doma. Sve što i inače napraviš, ali dovoljno učinkovito  da se ne stignu dogoditi sve one nepotrebne naporne situacije koje pokvare noć.

Još malo do kraja rokova (stvarno!), još malo do ljeta, još malo do nekih dobrih novih uspomena.