Zagreb
12 Aug, Wednesday
20° C
TOP

Puzzle kao metafora života!

Ne znam kakav tko ima stav o tome, ali ja sam kao mala baš voljela slagati puzzle. Pogotovo kad sam dobila one na magnet, to je bila jedna od najboljih igara koje sam imala. Ima nešto u tome kad ih tražiš, slažeš, kombiniraš i na kraju dobiješ cijelu sliku.

Slično kao i puzzle, formirali smo tako i sami sebe. Doduše, ta je slagalica trajala 20 godina. Iako se čini puno, nadam se da ju nismo složili do kraja – jer, ako jesmo, što ćemo raditi sljedećih par desetljeća?

Mislim da niti ne shvaćamo koliko smo se odredili dok ne dođemo u neku situaciju izvan naše zone komfora. Dok ne dođeš u restoran u kojem nemaju bečki i pomfrit ili pržene lignje nego neke lude lovačke gulaše i neobične slatko-slane kombinacije pa od muke ne znaš što bi. Dok ne dođeš na feštu na kojoj saznaš da se radi o karaoke partyju, a ti imaš sluha koliko i ulična rasvjeta. Ili te pozovu na super kul djevojačku koja je smještena u adrenalinskom parku, a ti i adrenalin se družite samo onda kad u 20:54 odlučiš da ti baš treba čips za movie night, a dućan radi do 21:00.

Obično onda proradi onaj instinkt “bori se ili bježi”. E sad, ja ne znam koliko sam ja hrabra ili jadna u odnosu na ostatak populacije, ali kod mene obično prevlada ovaj drugi dio. Pa tako pojedem salatu jer me strah da će se baciti hrana, a ja ću ostati gladna jer svinjetina u slatkom umaku zvuči grozno; slažem da imam migrenu i bježim doma glavom bez obzira prije nego me Dvije zvjezdice povuku na scenu i otjeram sve goste; pravdam se da sam, eto, zaboravila ponijeti sportsku odjeću (ovdje bar postoji istinita izlika – od sportske odjeće posjedujem dres iz osnovne škole i trenirku u kojoj je udobno ležati doma, a istovremeno mogu skočiti do dućana – kad smo kod toga, zašto nije društveno prihvatljivo pojaviti se u javnosti u pidžami?! Ta svi znaju da ju nosimo, a neke pidžame su ljepše od većine toga što se po ulici viđa).

I, naravno, čim dođem doma, bude mi žao. Kad vidim slike ljudi koji su na tom istom događaju ostali i, gle čuda, ludo se zabavili, kad shvatim da nemam ništa pametno za raditi, kad se sjetim da imam točno tri lude priče za ispričati pri upoznavanju nekog novog. Nitko normalan ne bi napisao, a definitivno ni čitao, knjigu o Ženi Koja Se Nije Usudila Ništa. Jer… što? Zašto su nam nove stvari tako odbojne? Od svih strašnih stvari koje su nam se dogodile, bojati se naručiti jelo koje nismo nikad prije probali zvuči jadnije od ičeg. Kao da u sebi čujem onaj podrugljivi glasić huligana iz osnovne koji ti govore “Ne usudiš se?!”. A to je, zapravo, dobar glas. Trebalo bi ga češće probuditi. Kako ću složiti slagalicu do kraja ako nemam nove avanture? Što je najgore što se može dogoditi? (Razumna starica u meni mudruje da se svašta može dogoditi, kosti su lomljive, kralježnica je krhka, ali to nije baš izlika za avanture poput ‘obukla sam stvar koju inače ne nosim’.)

Nemoj da te pita starost gdje ti je bila mladost. Zvuči isfurano, ali mislim da je isto kao s onim dok si prehlađen pa čeznutljivo razmišljaš o vremenima kad si normalno disao. Treba disati. I treba se osramotiti s vremena na vrijeme, čisto da ego ostane pristojne veličine. Treba napraviti neke glupe stvari da ostatak vremena ne bude dosadno raditi pametne stvari. Kad anđeo s lijevog ramena kaže: “Joj, pa to je riskantno”, poslušaj i vraga s desnog koji kaže: “Ma ajde, jednom se živi”. (Osim ako se radi o skakanju sa zgrade ili preskakivanju balkona ili drugim poduhvatima rizičnima za kralježnicu. Onda anđeo ima pravo.)

Skupljaj puzzle. Što više različitih, to će slika biti ljepša. Pa da ju jednog dana pogledaš i misliš: “Ovo sam stvarno ja napravio. Sam. I baš je dobro.”

by Antonija Mrla