Sjećate li se leksikona? Kako smo imali milijun čudnih načina za napisati tko ti je simpatija, a da nitko kao ne shvati o kome se radi i kako su svi pisali tri ista najdraža glumca? Tamo pred kraj je uvijek bilo pitanje Buduće zanimanje?. To sam nekako uvijek najviše voljela i pisati i čitati jer se uvijek mijenjalo i jer su za to svi imali ideju. Smiješno, mislim da bismo s osam godina lakše odabrali buduću profesiju nego s osamnaest, kad zapravo moraš. Ali, to valjda tako ide.
Odgovori su uvijek bili otprilike isti: cvjećarka, prodavač, učitelj, frizerka – ljudi koje srećeš svaki dan. Tu i tamo je onaj neki ekscentrik napisao astronaut, ali ja sam se obično vrtjela oko ovih nabrojenih. I onda prođe nekoliko godina, leksikoni se zaborave negdje u ladicama, ti se izgubiš u pubertetskim mušicama i sve je bitnije od budućeg zanimanja… dok te ne klepnu po glavi s tim, tamo negdje u četvrtom srednje – kao da nije dovoljno što treba organizirati maturantske dane. Ima nekih sretnika koji su u prvom srednje znali da će biti programeri i ništa im nije bilo lakše nego ispuniti onaj popis fakulteta. Bilo je i onih, s druge strane spektra, koji nisu htjeli apsolutno ništa pa su hodali po danima otvorenih vrata fakulteta i nadali se da će se negdje pronaći. Ja nisam pripadala ni u jednu skupinu. Ja sam htjela sve.

Deset mjesta na toj listi bilo mi je definitivno premalo, a broj izbornih predmeta koje bih morala polagati samo se povećavao. I dan danas me proganja pitanje zašto moramo raditi samo jednu stvar u životu… dok nisam shvatila nešto genijalno: ne moramo. Dapače. Pogotovo ne još, kad postoji nešto zvano: Studentski Posao. Definicija: rješenje za sve moje probleme. Omogućava ti da ispuniš mnoštvo onih želja iz leksikona. Kad sam se malo zadubila u ponudu, otkrila sam poslove za koje dosad nisam ni znala da postoje. Od raznoraznih promoviranja, organiziranja događaja, stažiranja, modeliranja, davanja instrukcija, do animiranja na dječjim rođendanima, nošenja namještaja, košnje trave… Ujutro, navečer, noćna smjena, samo vikendom, samo petkom, kad ti odgovara… Švedski stol opcija.

Naravno, sve je to divno i moguće tek onda kad fakultet to omogući – nekad je to već na drugoj godini, nekad mora pričekati četvrtu. Neki ne dočekaju nikad, ali imaju ljeto koje postane iznenađujuće dugo ako slučajno ne ostanu ispiti za jesen. I, koliko god se satnica činila mala, dobar je način da te natjera da shvatiš kako je teško zaraditi ono što tako lako potrošiš – pa možda počneš umjesto kave u pekarnici svako jutro pripremati kavu doma, što je definitivno dobra navika za ostatak života. Ono što je još važnije, kupiti mami i tati poklon za rođendan koji nije od njihovog novca, najbolji je osjećaj koji se može dobiti sa svojom plaćom.

Osim toga, mislim da je hodanje u tuđim cipelama najbolja priprema da ne budemo oholi prema svijetu. Da shvatimo koliko je važno biti ljubazan s obje strane šaltera i da nije baš tako lako napraviti gustu vruću čokoladu. Da vidimo da osmijeh zaista otvara i željezna vrata kao i da nije lako zadržati taj isti osmijeh nakon 7 sati stajanja na nogama. A za sanjare, da živimo još nekoliko života u ovom jednom, da vidimo da posao nije nešto što te ograničava i određuje, već može biti način da se izraziš i istražiš, a ako i ispadne grozno – da se još više veseliš onome koji te čeka kad dobiješ diplomu.