Zagreb
12 Aug, Wednesday
20° C
TOP

Jednog lijepog dana, a možda i sutra

Jednog divnog petka, nakon apsolutno ne divnog kolokvija, sjedimo na terasi i pričamo o svemu što nam padne na pamet – kako i priliči takvim druženjima. Postavlja se pitanje u kojem bismo vremenu voljeli živjeti. Ja već vrtim scenarije između stare Grčke, renesansne Francuske i osamdesetih, kad moja frendica odgovara: U ovom! Nesvjesno me to nastavilo podbadati još par dana, da bih shvatila da se s time djelomično slažem.
Da se razumijemo, mijenjam trenutnu glazbenu ponudu za ploče moje mame iste sekunde, i ne bih imala ništa protiv nekog bala tu i tamo umjesto klasične subote u prenatrpanom klubu, ali… Čini mi se da nikada do sada čovječanstvo nije bilo ovako svjesno.
To što svijet postaje veliko selo natjeralo nas je da shvatimo koliko različitosti postoji. To što medicina sve više napreduje pokazuje nam koliko smo zapravo smrtni. Napredak tehnologije pokazuje nam koliko smo “zamjenjivi”, a nekako istovremeno koliko nismo. Zbroj mnogih čimbenika (nisam ni shvatila koliko je ovaj dio vjerojatno kompleksno nastao kad se nisam zapitala o korijenu priče) uveo je jednu novu riječ na velika vrata – pogađate? Ekologija.
Ne znam tko, ni kako, ni kada (a baš bih i mogla googlati, ali ovo nije referat iz povijesti pa ako te baš zanima, googlaj ti), ali netko je jednom shvatio da nismo baš dobri prema ovom mjestu koje smo zaboravili zvati domom (jer da nismo, sigurno bismo bili pažljiviji – znaš kako je učiteljica uvijek govorila kad bi stavio noge na klupu: “To i doma radiš?!”. Sad kad smo kod toga, zanima me postoji li neki tajni udžbenik fraza koje nastavnici dobiju kad završe fakultet ili one podsvjesno uđu u tebe s diplomom.).
Prošle godine otprilike u ovo vrijeme, čitam o srednjoškolcima koji odlaze iz škole u petak da bi s genijalnim plakatima vladajućima rekli da se trgnu – nakon ove, sve druge priče o frentanju čine se jadno. I bila sam tako ponosna…dok nisam shvatila koliko smo mi studenti pasivni. Kako se sve više i uže obrazuješ, nesvjesno sve više i sužavaš interes za stvari oko sebe – što je najstrašnija stvar koja dolazi s fakultetom. Ajmo ne! Ako već ne organiziramo prosvjede za klimu, ajmo prosvjedovati u sebi protiv ignorancije. Ajmo, umjesto da odmahnemo rukom (tako dobro poznata gesta odraslih ljudi) na stvari koje nas ljute jer to je tako, probuditi dijete u sebi koje sto puta pita “A zašto?”. Ajmo se sjetiti svih onih junaka Pavlove ulice i družbi Pere Kvržice i svih onih koji su djelovali.

Nemoj baciti papir u kantu na kojoj lijepo piše plastika samo zato što si čuo/vidio/saznao za teoriju da će svo to smeće na kraju ionako biti pomiješano u isti koš. Odnesi boce u dućan, ako ništa drugo za tih 5 kn pa ih daj nekome tko ih treba. Zatvori vodu kad pereš zube, zatvori vodu kad pereš ruke, zatvori vodu kad pereš kosu. Vozi se biciklom – osim što je dobro za okoliš, dobro je i za guzu. Posadi nešto. Kupuj domaće. Kupi platnenu vrećicu. Izbjegavaj dvostruka pakiranja. (Jeste li vidjeli one oguljene naranče u plastičnoj kutiji? Taj kome je to palo na pamet zaboravio je na razum.)
Znam, sve to zvuči kao dosadna, sto puta ponovljena mantra. Ali, zapitaj se radiš li sve od toga uvijek. Pomnoži broj ljudi koji to ne radi svaki dan, ili nikad, pa gledaj je li bitno. Najveće stvari u povijesti nisu nastale onda kad je jednoj osobi nešto palo na pamet, nego onda kad su joj se drugi pridružili (vrijedi i za dobro i za loše – svi oni izazovi s cimetom i kantama vode koje smo isprobavali kod kuće stvarno se nisu morali dogoditi.. ili neke važnije stvari poput, ne znam, progona “vještica”.)
Sve ovo je zapravo tako malo u odnosu na ono što slijedi – za par godina, kad budeš odlučivao u što će se pakirati proizvodi, ili osmišljavala novi materijal, ili isplaćivala putne troškove, ili donosio novi zakon, bit će itekako važna tvoja ekološka svijest. Nadam se da ciljaš na ove položaje – sve noći koje su potrošene da bi došao do titule zaslužile su da ih se isplati na najbolji mogući način. Nemoj zaboraviti da smo mi ti koji će graditi svijet. Potrudimo se do onda da nam nešto i ostane od njega.

by Antonija Mrla