Zagreb
12 Aug, Wednesday
20° C
TOP

Carpe diem (u doba korone): studentsko izdanje

Znaš one ljude koji sastave plan i onda ga… ispune?!
Imam jednu frendicu koja bi toga dana kad smo dobili zadaću tu istu i napisala svojim idealnim rukopisom (zadaće mogu izgledati neočekivano uredno kad ih ne pišete na ramenima drugih ljudi pod odmorom), već u petak odradila sve što je trebalo za taj tjedan, da bi u subotu ujutro, nakon čišćenja kuće, stigla na kavu sa mnom koja bih se obično žalila na sve to što me čeka sutra navečer (ne znam postoji li ijedna nedjelja u školskoj godinu kad ja nisam nadoknađivala sve ono što sam ostavljala za “sutra ću to”). Žena danas na medicini čisti ispite na prvom roku i trči par kilometara dnevno, u pauzi od učenja.
Ja, koja volim život na rubu, nisam nikad uspijevala provesti korake koji bi doveli do takvog života. Kupila bih planer pa ga bacila kad bih shvatila da sam od svih stvari koje sam si zadala ispunila njih 2 (napraviti popis ispita, kupiti si ruž). Odlučila smršavjeti pa prvi dan pojela zobenu kašu, bananu i kuhanu piletinu a drugi dan ispekla muffine jer je smjesa bila na sniženju u dućanu. Na početku školske godine još je nekako i išlo, ali nadobudnost bi trajala točno dva tjedna.
U srednjoj je sve to lako prolazilo i bez takvog režima jer, iako nisam disciplinirana, brzo pamtim i lako učim. Na faksu sam već primijetila blagoslove menze kad sam probala traperice koje sam našla par mjeseci nakon što su se zagubile u ormaru i dobila malo previše rokova ozbiljnijih od pisanja zadaće, ali nikad nisam imala vremena dovesti se u novo stanje uma. To bih mogla kad bi, recimo, svijet malo stao i pustio me da se sredim.
I, gle kako Život nekad ispuni najluđe ideje koje imamo, svijet je stao. Kad sam vidjela da ljudi uče nove jezike, heklaju, peku kolače i postaju Bolje Osobe, tužno sam ustvrdila da ja ne mogu tako iskoristiti tu karantenu jer moram učiti. I onda sam odlučila: ako sad nije vrijeme da vidim kako je to iskoristiti dan, nikad neće ni biti. Uzela sam 10 dana za probni rok (jer sam znala da dulje vjerojatno neću ni izdržati) u kojem sam si zadala korake koji su mi se činili dovoljno realni da mogu funkcionirati i u normalnom životnom ritmu i dovoljno korisni da donesu pozitivnu promjenu, a na koje se ipak nisam natjerala dosad. Pogledajmo krajnji ishod! Rezultati će vas zapanjiti.

7-8 sati sna
Nema problema! Jadnim studentima treba i 10 h. Doduše, žena koja ide spavati u 2 h onda se budi u 9-10 h čime pada u vodu ideja produktivnog jutra, ali noćne ptice su noćne ptice i tu nema nikakve pomoći. Ne znam kako će to funkcionirati u pravom studentskom životu jednom kad opet krene, ali nadajmo se da će složiti neki kasnojutarnji raspored.

Jedan alarm! i dizanje iz kreveta, (To sam odlučila čim sam se uselila u studentski dom kako me cimerica ne bi zamrzila, ali završilo je tako da smo obje odgađale alarm po tri puta, više ne znajući ni koji je čiji.), slaganje kreveta, zračenje sobe, presvlačenje u radnu odjeću.
Osim alarma, ostalo je išlo glatko i bilo je odlično. Ne znam koje bi se zamjerke mogle naći u buđenju koje ne traje tri sata i ne natjera te da dan već u krevetu proglasiš propalim.

Dvije čaše vode na tašte, voće pa doručak. To su one stvari koje pročitaš na svim mogućim portalima da se tako moraju raditi. Ja ne znam moraju li se, ali meni je itekako pasalo. Zaključila sam da su orašasti plodovi bogomdani proizvod, pogotovo ako si osoba kojoj se ne jede ujutro.

Očekivano neizbježna stvar: minimizacija vremena provedenog na mobitelu. Učenje bez istog + društvene mreže 1 sat dnevno + pola sata prije i poslije spavanja bez mobitela  + spavanje bez mobitela kraj glave. Očekivano neizbježni rezultat: slab. Ovih pola sata prije i nakon spavanja i micanje mobitela dalje od kreveta bili su izvrstan potez za odmaranje glave i lagan ulazak u dan odnosno izlazak iz njega, i to ću zadržati, ali ostalo je bilo… neuspješno. Tješila sam se da je to zbog online nastave, ali zapravo me natjeralo da vidim koliko sam ovisna iako se stalno uvjeravam da nisam.

Vrijeme za sebe: Pola sata čitanja knjige + pola sata za sebe + nešto novo svaki dan + svaki dan na svježi zrak. Povratak knjigama koje nisu stručne bio je spas za moju čitalačku dušu (to je taman bilo u onih sat vremena bez mobitela ujutro i navečer). Nešto novo svaki dan donijelo je pravljenje kroasana, čitanje poezije za dobro jutro, prvo kušanje panna cotte, gledanje kultnog filma čiji naslov neću napisati jer me sram što sam ga tek sad pogledala, stavljanje maske na lice i predaja seminarskog rada dva tjedna prije roka . Ovo mi je bila najdraža stavka i najveći spas za dušu.

Dnevne rutine: njega tijela, njega lica, njega ruku.. njega. Napokon sam otvorila sve one poklon pakete koje sam dobila kroz godinu, a nisam ih koristila –  jer su prefensi za svaki dan – i uživala u pilinzima za tijelo, kremicama za svaki dio lica, mirisima badema i vanilije i kokosa i, eh, svejedno imala ruke koje su i dalje suhe jer, jel, peremo ih sto puta dnevno. Zaključila sam da si treba svaki dan priuštiti malo takvih stvari za koje mislimo da ih treba čuvati za posebne prilike (jer je velika vjerojatnost da će čekanje samo dovesti do isteka roka trajanja, ničeg drugog).

Vježbati svaki dan! Vjerovali ili ne, stvarno jesam!! Antonija od prošle godine bila bi u šoku, ali stvarno sam uživala. Bilo je naporno i nisam znala kapaju li suze ili znoj, ali nakon treninga bih odmah gledala što ću sutra. Nakon par dana zaključila sam da mi je najbolje odraditi to ujutro da ne razmišljam cijeli dan hoću li stići i kada i da ne dođe do toga da na kraju ne stignem i budem živčana. Ključno je bilo to što sam ovaj put bila malo pametnija i tražila vježbe tako dugo dok nisam našla ono što mi je fora – bez skakanja, bez prenabrijane naporne žene koja viče ajmo, bez stvari koje ni u snu ne mogu napraviti. Dokad će navika trajati, nemam pojma, ali uspjela sam izgubiti 1.5 kilogram u vrijeme karantene i mislim da bih to mogla staviti i u životopis pod rubriku Posebne vještine.

 

Na moje iznenađenje, tijekom izvršavanja svih ovih slatkih radnji za koje sam si inače govorila da nemam vremena jer moram učiti, sve se više kvačica pojavljivalo na popisu obaveza za faks. U samo deset dana skoro sam uhvatila korak sa svim zaostatcima. Koliko je ovo sve provedivo ubuduće, vidjet ćemo uskoro, ali kako moja mama kaže: na dobro se čovjek lako navikne. A valjda tako dobre navike ostaju i dulje od ovih loših?

by Antonija Mrla