Uvijek sam znala da se generacije poslije nas neće sjećati Stevea Urkela ili tamagotchija, ali nisam mislila da se neće sjećati proljeća. Ili pravilne izmjene godišnjih doba, da zvuči manje strašno. 30. ožujka ležim na deki na Tomislavcu, 13. svibnja policija upozorava da ne izlazimo iz stana ako nije nužno. Cijeli grad nenaspavan od cjelonoćne oluje pokušava doći do odredišta bez da drvo padne na njega. Ali, obrazovanje ne staje! Vježbe se moraju odraditi – ako uopće uloviš tramvaj do faksa. Svi vi koji niste pokisnuli kao miševi, lijepo bih molila da mi javite gdje ste kupili kišobran. Moj mali sklopivi Sancho Panza je bio odan, ali vjetar brzine 70 km/h ipak je bio jači od njega.

Na pola puta od faksa zaključila sam da ću od sada biti zahvalna na svim ponedjeljcima koji neće ličiti na apokalipsu. Da se sklonim od kiše (i utješim hranom, mislim da je to bio važniji razlog), stanem u SC-u. Dočeka me velika plava hodajuća kutija s brkovima i red, ali ne za brzu menzu. Dijele S-Box! Za organizatore pretpostavljam da dan nije mogao biti gori. Što se mene tiče, pogodili su savršen – kad bi više trebao punu kutiju poklona nego na dan poput ovog?

Studenti izgledaju kao uzbuđena djeca na Božić – otvaraju kutiju čim ju prime u ruke. Svaka čast na istovremenom spremanju iksice u novčanik, meni nije uspjelo. Sva sreća, ništa nije lomljivo. I sva sreća, kutija nije promočila na pljuskovitom putu doma. Zagreb me naučio da je proučavanje ljudi jedna od zanimljivijih stvari koje možeš raditi dok čekaš, pa tako gledam unboxing S-Boxa uživo. I zanimljivo je da se svaka osoba nasmijala na drugu stvar. Jer, ako baš odlučiš da ne voliš Fuze tea (iako, još nikad nisam čula tu izjavu. Naravno, klasik je klasik, dakle breskva je najbolja – a to i dobiješ) i ako ti ne trebaju ulošci (cura/mama/sestra/frendice će biti i više nego zahvalne), prilično sam sigurna da voliš smokiće. Ili Nutellu B-ready. Ako ne, onda si stvarno zahtjevan potrošač – ali, tu su Listerine i žvake, a zubnu higijenu ne možeš odbiti. Mislim, možeš, ali stvarno ne znam koliko je to preporučljivo. Zapravo, znam: nimalo! Tu je i Nescafe, jer što je student bez kave? Iako je pitanje retoričko, odgovor je jedno tužno stvorenje spremno zaspati na bilo kojoj dostupnoj plohi, bio to tramvajski prozor ili vrlo stara, vrlo neudobna drvena klupa na predavanju u prezagušljivoj (zrače li ih ikad?!) dvorani. Moj najdraži dio je Burger King knjižica s kuponima. I to ne s onim ”kupnjom ovih 7 proizvoda uštedjet ćeš čak 3 kn!”, nego s pravim studentskim kuponima. Ono, kupiš jedan menu, drugi dobiješ gratis. Uz bilo koju narudžbu dobiješ free kavu (da ne budeš tužno pospano stvorenje). Kupiš brownie, dobiješ waffle. Mene je to kupilo.

Ako si cinik i počneš razmišljati o tome zašto bi čekao više od pola sata u redu za nekakvu kutiju, sjeti se da većinu stvari u životu volimo zbog simbolike koju nose. Netko je za tebe osigurao poklon. Besplatan! Koji dobiješ samo zato što, eto, postojiš. Dobro, i studiraš. Koliko ja znam, jedino što osim toga dobiješ besplatno su jutarnje gužve u tramvaju, kiše baš onda kad imaš svoje nadraže, puno prestare starke i dodatnih 7 °C baš kad si odlučio da je dan za kaput i da su sunčane naočale zadnje na listi prioriteta. Pa škiljiš cijeli dan i tako živčanom ne da ti se čekat S-Box. Šteta, mogao si već bit u Burger Kingu i tješiti se hranom.